redloženim izmjenama Zakona o radu (ZOR) Vlada i poslodavci izigrali su sindikate i radnike, pa sindikalci neće pristati na socijalni sporazum niti će sudjelovati na sjednicama Gospodarsko-socijalnog vijeća (GSV) , već će organizirati prosvjede protiv novog ZOR-a i Vladine gospodarske politike, najavili su čelnici sindikalnih središnjica na današnjoj konferenciji za novinare. Prijedlogom koji je uputila u Hrvatski sabor Vlada se priklonila poslodavcima i prevarila sindikate jer je u tim "kozmetičkim izmjenama" ZOR-a ostavila mogućnost zlouporabe ugovora o radu na određeno vrijeme i preraspodjele radnog vremena, ustvrdila je predsjednica Saveza samostalnih sindikata Hrvatske Ana Knežević.

ZAHTJEVI SINDIKALNIH SREDIŠNJICA

s prijedlogom rokova

1. Donošenje izmjena Zakona o radu koje će jamčiti poboljšanje položaja radnika u praksi: posebice  ograničavanje rada na određeno vrijeme. Ugovori na neodređeno vrijeme moraju ostati/biti temeljni oblik zapošljavanja te ograničavanje tjednog rada na najviše 48 sati,  uključujući prekovremeni rad! 

rok: listopad 2009

2. Utvrđivanje akcijskog plana i primjenu hitnih mjera za rješavanje problema unutarnje nelikvidnosti koja prijeti blokadom ukupne poslovne aktivnosti i daljnjem gubitku radnih mjesta u proizvodnji.

rok: listopad 2009

3. Promptna naplata svih poreza koje državni i privatni kapital nije platio državnom proračunu radi nužnog ukidanja kriznog poreza na plaće i mirovine i povrata stope PDV-a na 22 posto, a svakako promptno ukidanje istih po prvim znacima ekonomskog oporavka. Istovremeno je potrebno provesti štednju na rashodovnoj strani Državnog proračuna, bez zahvata u plaće i  mirovine, a posebno ukidanjem svih privilegija, s ciljem održanja kupovne moći građana, poticanja proizvodnje i smanjenja sive ekonomije i porezne evazije.

rok: do kraja 2009

 Kliknite na pojedinu sliku kako biste vidjeli uvećani prikaz.

Zagreb, 24. srpnja 2009.g.

U svim su medijima ovih dana odjeknuli senzacionalistički naslovi po kojima su rezultati sastanaka predsjednice Vlade RH i suradnika s predstavnicima sindikata državnih i javnih službi, Hrvatske udruge poslodavaca i sindikalnih središnjica, održanih 20., 21. i 22. srpnja 2009.g., uvođenje novog poreza od 3% na plaće i mirovine te povećanje stope PDV-a na 23%, a sve na prijedlog pojedinih sindikata.
Damir Jakuš, predsjednik Udruge radničkih sindikata Hrvatske, sudjelovao je na spomenutim radnim sastancima, no na istima nije iznosio prijedloge za koje ga se u pojedinim medijima veže.
Kako građani Republike Hrvatske prethodno spomenutim naslovima ne bi bili dovedeni u zabludu, Udruga radničkih sindikata Hrvatske smatra kako je svekoliku hrvatsku javnost potrebno upozoriti na činjenicu da Udruga radničkih sindikata Hrvatske nikada nije, ne samo predložila uvođenje poreza od 3% i povećanje PDV-a, već takve prijedloge Vlade RH nikada nije niti podržala. Pri tome je važno napomenuti da su mjere za spas javnih financija  koje je Vlada RH iznijela u javnost kao rezultat pregovora sa sindikatima i poslodavcima, na tragu mjera koje je predlagao Sindikat djelatnika u vojsci i državnim službama, a koji je pak jedan od članova Hrvatske udruge sindikata.
Nakon što je Vlada RH objavila da će državni proračun spašavati smanjenjem mirovina i  plaća zaposlenih u javnim i državnim službama i to za najmanje 6%, Udruga radničkih sindikata Hrvatske morala je reagirati, jer je to potpuno neprihvatljiv način krpanja proračunskih rupa. Slijedom navedenog, Udruga je zauzela stav da bi krizu koja trenutno potresa Hrvatsku trebali u konačnici platiti oni koji najviše imaju te je stoga Vladi RH predložila da se, umjesto smanjenja mirovina i plaća samo dijela zaposlenih, problem pokuša riješiti uvođenjem progresivnog poreza i oporezivanja luksuza i bogatsva.
Konkretan prijedlog upućen Vladi RH sljedećeg je sadržaja:

„...s obzirom na trenutno stanje javnih financija u Republici Hrvatskoj te nužnost brzog pronalaženja rješenja koja bi pomogla državi u očuvanju stabilnosti, Udruga radničkih sindikata Hrvatske predlaže uvođenje privremene mjere u obliku tzv. „kriznog poreza“.

Prednost uvođenja ovakvog oblika privremene mjere je prije svega u tome što se istom ne bi trajno zadiralo u sferu stečenih prava kao što su plaće i mirovine, jer se radi o mjeri isključivo privremenog karaktera. Ne treba spominjati činjenicu da je današnja, ionako nezadovoljavajuća, razina plaća i mirovina teško stečena te bi ,izlaskom iz krize, istu bilo još teže ponovno dostići. Nadalje, predmetnim bi se porezom omogućila ravnomjernost u snošenju tereta krize, jer bi isti bio raspoređen na maksimalni mogući broj budućih poreznih obveznika, pa bi tako obuhvaćao ne samo plaće i mirovine, već i sve ostale naknade i prihode, a posebice one od imovine.

Princip po kojem bi ova vrsta oporezivanja funkcionirala je takav da bi se od oporezivanja izuzele sve plaće, mirovine, naknade i prihodi manji od minimalne plaće u Republici Hrvatskoj, dok bi porez na sva primanja veća od minimalne plaće, a manja od prosječne plaće u Rebublici Hrvatskoj iznosio primjerice 2%. Daljnje oporezivanje bi bilo takvo da bi se na primanja u visini od jedne do dvije prosječne plaće plaćao porez od 4%, potom porez od 6% na primanja u visini od dvije do tri prosječne plaće i tako nadalje. Prema tome, porez bi progresivno rastao za uvijek isti određeni postotak, kao što je recimo 2% u našem primjeru, i to s obzirom na visinu primanja, a uvijek vezano za iznos prosječne plaće u Republici Hrvatskoj.

Udruga radničkih sindikata Hrvatske smatra kako je ova vrsta pomoći javnim financijama puno prihvatljivije rješenje od onih koja se trenutno predlažu, posebice stoga što smatramo da su one kategorije građana kojima je, među ostalima, i država omogućila da steknu više u mogućnosti lakše sufinancirati teret krize od ostalih, pa da je time takvo rješenje ujedno i pravednije.“

Prema tome, prijedlog  Udruge radničkih sindikata Hrvatske ide isključivo za time da se uvede tzv. „krizni porez“ koji bi bio vremenski strogo ograničenog trajanja te progresivnog karaktera što znači da teret krize u svakom slučaju ne bi snosili oni najugroženiji, dok bi ga prosječni građani snosili u nešto manjoj mjeri, a većina bi tereta pala na leđa bogatijih građana koji bi ga, u svakom slučaju, mogli lakše podnijeti.